Stereometrija
Kako miriše samoća? Kako zvuči tuga? Poznaješ li nesreću? Koje je boje? Kakva je oblika? Možeš li osjetiti njezinu formu dragi? Je li četvrtasta? Je li okrugla? Ima li, možda, oblik stošca? Izvija li se pod prstima? Bježi li iz ruku? Ne, ona želi biti uhvaćena. A što misliš, je li oštra? Ima li velike, krvoločne zube, poput zlih bića iz bajki? Znam samo jedno; od nje ćeš ti otupjeti.
Je li hrapava? Sigurno je glatka, nježna. Lagana poput vela. Da ne bi primijetio kad počne se spuštati na tvoje krhko biće. Ima li ruke? Ima, ima ih na stotine! Ima ih toliko da ih ne možeš ni zamisliti. Kad se jednom dovoljno približi, kad budeš nepažljiv, zgrabit će te i obujmiti snažno tvoje malo iznenađeno srce i više ga nikada, nikada ispustiti neće. Ahaha! Da, ima i noge. Da može bježati, brzo, brzo; u tebi, uz tebe, ispred tebe. Nikada iza tebe. Ona je uvijek korak ispred. Ne, to ne znači da je možeš zaskočiti s leđa. To znači da je brža od tebe i da unaprijed zna kamo ideš. I doći će prije tebe i ondje te čekati.
Barem joj to treba priznati, da ima stila. Ona je zavodnica i doći će točno onakva kakvu je želiš. Laskati će tvojim ranama i lizati ih pohotno. Biti meka i podatna. Drska, ali i pokorna istovremeno. Ti ćeš određivati pravila. Ti ćeš birati kada želiš njeno društvo, a kada je ne želiš u blizini. Ona će biti tebi podložna, a ne ti njoj. I ostati će takva. Sve dok joj jednom ne dopustiš da ostane. Da prespava kod tebe. Da popije s tobom jutarnju kavu. Poslije ćeš se uvijek s podsmijehom prisjećati toga trenutka. Trenutka u kojem sve kreće nizbrdo. U kojem ona uzima stvar u svoje ruke. Za tvoje dobro, uvjeriti će te tada. I ti ćeš joj zaista vjerovati. Sve dok jednoga dana ne uhvatiš sama sebe kako pokušavaš onih nekoliko lijepih sjećanja što ti je preostalo, što ih još nije poškropila svojom žutom kiselinom – da, onom koja smrdi i od koje ti se uspomene gnoje, sakriti u srebrne kutijice, obložene iznutra baršunom raznih boja (vlastoručna izrada tvojega uma), što leže na dnu ormara tvoje duše. Ali, njoj ne možeš ništa sakriti.
Ona je dio tebe, u ovoj je fazi već srasla s tobom i ono što vidiš ti – vidi i ona. Nadalje, ona je proces. Truljenja. Kad napokon zavlada čitavim tobom, kada ćeš moći još samo promatrati iz kuta, vjerojatno ćeš provoditi dane tjerajući crve iz lešine koja si postao. Jer, ti znaš, crvi su gladni, crvi traže još mesa. A njihovo meso upravo su one srebrne kutijice što tako nevješto ih skrivaš.
I za kraj, dragi, moram te upozoriti. Čuješ li ovo grebanje po staklu? Na prozoru pokraj tvoga kreveta. To je ona. Upravo sam je poslala tebi. Zašto? Zato što ćeš uz nju prah postati. Kao što sam i ja, kao što se i moja ljubav mrviti počela. Kad je onoga dana na moja vrata pokucala. Pogriješio si, mili, jedino u tome što je mirisala na tebe. Što sam odmah prepoznala da si je ti zamotao u onaj fini, krvavo crveni celofan u kojem je stigla (eto tako, tako miriše samoća!).
Sada ti je vraćam. Meni više ne treba.
09.06.2007. u 15:30
° 1 thoughts of the world ° Print ° # °
pogrebno poduzeće Ja, društvo s ograničenom odgovornošću
Prstima grabim srebrni prah i bacam ga tebi u oči. Uzalud. Ne primjećuješ me ni sada. U tako intenzivnom odsustvu, kao što je tvoje, čovjek lako postaje mit. U tako beskrajnom čekanju, kao što je moje, čovjek lako postane sve ono što nije htio biti. U tako beskorisnom nadanju, kao što je ovo, čovjek lako izgubi sebe. U takvom besciljnom životu pitaš se da li živiš. Vjeruješ li? Imaš li vjere u bilo što? U sebe, u ljubav, u sreću? U bilo što...
Možda sam na trenutak vidjela pravoga tebe. Ali beskonačnost je ipak relativan pojam. Ne mogu je zadržati za sebe. I sve ono, što sam uvijek htjela reći ostati će tišina. Možda i zauvijek, ovisi kako mjeriš vrijeme. Svesti sebe na jedno obično ja bilo je i prelako. Jednostavno isčeznuti. Slijepo prateći zakone pretvorbe energije pretvoriti se u sjenu.
Ja svakoga dana nanovo umirem. Nema smisla. Sutradan ću se opet morati probuditi. Imaš li ikakvu predodžbu o tome, kako je živjeti tuđe razloge svojim životom? Kako je mučno biti sporedni lik u vlastitoj priči. Kako je teško kad konačno shvatiš da je ona šaka srebra, koju si tako besmisleno potrošio, bila – posljednja. I da si sav prah, što si ga ikada imao, u istu svrhu rasipao.
Čujem sprovodnu povorku ondje kako prolazi. Ondje, na rubu pameti. Znam, to je mojeg postojanja ispraćaj. Danas ćemo moja Savjest i ja pokopati i ove posljednje obrise tebe. Postoji jedno sasvim tiho mjesto u mojoj glavi gdje se okupljamo za ovakve prigode. Savjest i ja. Tu smo pokopale i onu drugu, sretniju mene čim se za to stvorio pogodan trenutak. Trenutak u kojem nije bila dovoljno oprezna. Sjećaš li se, ti si nam pomogao i, zapravo, obavio veći dio posla. Najprije si joj nemarno zarinuo nož u leđa, zatim si je, još poluživu, odvukao do najdublje jame koju je Savjest ikad iskopala i u nju si je bacio, a naposljetku si je vlastitim rukama ondje i zakopao. Nije mi teško, rekao si tada. Posjećujem njezin grob u nejednakim vremenskim razmacima. Ali zato sve manjim. Svaki puta, kada mi nedostaje. Ne plačem. Čemu? Ta njezino je ubojstvo jedino što smo učinili zajedno. I uživali smo u tome, zar ne?
U svakom slučaju ćemo te, tek što smo te sahranile, već sljedećeg trenutka, i otkopavati. Ja ću inzistirati na tome jer te previše trebam, da bih te se odrekla. Savjest će inzistirati na tome jer je svjesna žrtve koju smo prinijele da bismo sačuvale tvoj odraz ovdje u sjećanju. I nikada nećemo priznati poraz.
Prezirem nas obje i to prokletstvo tebe kojim prokleh se sama i taj vječni strah da ću, ubivši ljubav, ubiti i sebe!
29.05.2007. u 08:42
° 1 thoughts of the world ° Print ° # °
COCON
Pletem pletem svoju čahuricu,
pletem pletem svoju kukuljicu
Tek mi dvije do tri niti nedostaju
pa da više nitko do mene doći ne može!
U toj ću mračnoj komorici košmar uma primiriti
Čitav roj ću misli svojom voljom umoriti
Sav ću kaos osjećaja i sav žamor tuđih riječi
u mraku svome poništiti vješto.
Jednoga ću dana te svilenkaste niti pokidati ipak
Jednoga ću dana leptir ipak postati
A do svečanog trenutka toga
tek će rijetki tihohođa moje skrovište pronaći
i dok sile nesreće nepažljive budu poljubac mi dati.
12.05.2007. u 11:30
° 3 thoughts of the world ° Print ° # °
Osjetiš neki čudan grč kada shvatiš. Odjednom ti krv brizne u glavu. Osjećaš...pa, jednostavno šok. Osjećaš stid i poniženje. Nemoć, prije svega. Prođu te lagani trnci. Nastaje ti knedla u grlu. Vjerojatno ćeš najprije zapaliti cigaretu, ili pribjeći kakvom drugom ritualu iz vrlo jednostavnog razloga – da bi si pružio taj mali, kratkotrajan osjećaj sigurnosti.
U glavi ti se roji tisuću misli. Želiš pobjeći, ali znaš da ne možeš. Nervozno gledaš oko sebe – pokušavaš odgonetnuti je li itko u tvojoj blizini primijetio. Zatim gledaš u pod. Praviš se da je sve u najboljem redu. Zapravo zamišljaš da istina stoji pred tobom i da joj, ako ne želiš, ne moraš pogledati u oči. Ali, istina je nepredvidljiva avet. Ne možeš je izbjeći, ma koliko se trudio. Ili će ona prići bliže i spustiti svoje prozirne kose prema onoj točki koju si fiksirao, ili će te zavesti svojim bijelim sablasnim rukama, milovati ti obraze sve dok ne podigneš pogled prema njoj.
Još uvijek sjediš nepomično na istome mjestu dok se bilo počinje smirivati od prvoga šoka. Ustaješ i odlaziš kući kao da se ništa nije dogodilo. Čudno je u čitavoj priči što će proći tek nekoliko minuta prije nego počneš razvijati strategiju. Razmišljati kako dalje. Ali će zato proći čitava vječnost prije no što se pomiriš s time. Možda nikad ni nećeš, ovisi o tebi. U svakom slučaju, naučiti ćeš živjeti s time. Ionako ti ništa drugo ne preostaje.
Možeš se boriti, ali ne zadugo. Vrlo brzo ćeš shvatiti da je to rat u kojem ti nikako ne možeš pobijediti. U najboljem slučaju, shvatit ćeš to odmah i poštedjeti samoga sebe uzaludna truda i muke. Najčešće nećeš.
Možda će ti se učiniti da si jedini koji zna istinu. I da si, iz te perspektive, zapravo sretan i blagoslovljen. Što nisi još jedna luda, koja vjeruje. Reći ću ti odmah: ne zavaravaj se! Svi će to shvatiti, prije ili poslije. I nitko zbog toga neće biti sretan.
Možda ćeš osjetiti olakšanje. Jer više ne moraš biti ono što nisi. Jer više ne moraš živjeti u kalupu. Reći ću ti odmah: olakšanje je privremeno. Kasnije ćeš se osjećati poput Sizifa. Samo s većim teretom od njegova.
Možda ćeš poželjeti plakati, kriknuti, šutjeti. Možeš, ali ni to ti neće olakšati. Možda ćeš biti ravnodušan. Koliko dugo čovjek može lagati samome sebi? Želiš li uopće glumiti pred zrcalom duše? Možeš li to uopće?
Sutradan ćeš nastaviti živjeti. Zvuči smiješno, zar ne? Život bez života. Isto izgledaš, to su tvoje oči i tvoje ruke, i sve je to tvoje, kao što je bilo i jučer i dan prije jučer i uvijek do sada. Ali, ti više nikada nećeš biti ista osoba. Ti to znaš. Tvoja se suština promijenila. Osjećaš se izgubljeno. Ne znaš čemu stremiti. Čemu se nadati. Čemu biti?
Pa ipak, prilagođavaš se situaciji. Učiš hodati, jesti, spavati u tom svejednakom grču. Čekaš da popusti. Neće. Pokušavaš ne misliti o tome. Ne možeš prestati. Pokušavaš prkositi. Kako prkositi samome sebi? Kako ići protiv bića svojeg bića?
Što ćeš zaista učiniti kada shvatiš? Što ćeš stvarno promijeniti? Ništa. Ne zato što ne želiš već zato što ne možeš. Kao što nisam ni ja. Kad sam shvatila da beskrajno smo i nepovratno sami.
13.03.2007. u 16:54
° 4 thoughts of the world ° Print ° # °
Srodna duša
Ovakvih dana, kad sve je mračno i nema me
Ovakvih dana, kad ovdje ležim i trebam te
Ovakvih dana kad tuga me savlada i kad jutra provodim u grču
Ovakvih dana, kad sama sam i kada mi nedostaješ
Ovakvih dana, kad život negdje drugdje je
Ovakvih dana kad samo želim te
Ovakvih dana, kad ostajem bez daha i čitavo mi biće cvili
Ovakvih dana, kad naprosto vrištim, mili
Ovakvih dana kada ti nisi tu
Ovakvih dana kad samo o tebi razmišljam
Ovakvih dana kad samo tebe volim
I kad za tvoje postojanje svim srcem molim
21.06.2006. u 16:41
° 19 thoughts of the world ° Print ° # °
Ti imaš najljepše oči na svijetu, i tisuću imena a samo jednu dušu.
Ti si uvijek tu, a nikad te nema, i uvijek se smješiš a nikad nisi sretan.
Ti si uvijek tako smiren, a usred tebe je oluja
I uvijek ideš sa svojom glazbom a sve što želiš je tišina.
Ti, sa svojim istančanim stihom i profinjenim zvukom
I nježnom, tankom, ledenom rukom.
Ti si, kažeš, poput polomljenog broda, al ja ipak mislim
Da tek si usamljeni anđeo.
(Pođi sa mnom do nebeskoga svoda, i dalje, u vječnost,
Gdje slobodno svoje bolne krike ispuštaš i gdje ću te uvijek moći zagrliti.)
21.06.2006. u 16:35
° 3 thoughts of the world ° Print ° # °
Black Butterfly
Rođena iz crne tmine, izašla iz dubine, nastala sam iz tišine.
Moje tijelo krvavo je meso, moja krila rastrgani su prah.
Moje oči grimizne su duplje, moje usne ledeni su dah.
Ispod noktiju mi crnilo, ispod kože crna krv,
U utrobi mi jedan strašan, gadan, crni crv.
Crna sam kraljica i donosim vam nemir,
Duša mi je mračna, crna kao svemir.
Idem iz dubine, bijesna zemljom kročim,
Strašnom crnom rukom svuda otrov točim.
Nosim vam vaš usud, taj čudan šaren vrt,
Uzet ću vam dušu,a ime mi je Smrt.
06.06.2006. u 21:37
° 8 thoughts of the world ° Print ° # °
Ona
Ona ima bijele ruke, usne su joj crvene, a lice savršeno mramorno.
Ona se kreće poput košute, hitro a profinjeno, graciozno u tom divnom spoju.
Njeni su pogledi predivni, poput mladog mjeseca na pučini,
a suze su joj čisti biseri.
Njen je osmijeh najljepši, kad se smije, čuti ćete vila zvonak glas.
Duša joj je čista, ispletena od slatkoće anđeoskog praha,
Srce joj je ljubav i njena krv je mekoća prvog poljupca.
Da, to je Ona. Prekrasna, jedinstvena, savršena.
Da, Ona ima sve to. Dušu, srce i ljepotu.
Ali noću, noću njene oči vrebaju i pokreti su joj grubi.
Noću iz nje reži mrak. Noću je crna, krvava, oštri su joj zubi i dubok joj je glas.
Noću u svojim divljim obredima, noću u svojim tamnim pohodima,
Noću, kad u svojoj nesreći druge unesrećuje,
Noću, kad bijesno kroči kroz magle i tminu,
Noću, kad trga meso i ždere srca,
Noću, kad joj ključa krv i kad joj se razmažu njene divne crvene šminke,
Noću, kad je kraljica pakla, majka mržnje i carica zla,
Noću ipak ide sama.
01.06.2006. u 15:20
° 4 thoughts of the world ° Print ° # °
Odjednom
I nađem se tako, odjednom, u tom čudnom svijetu
gdje i najmanji bi dodir značio propast.
Gdje bi me i najmanji dodir mogao rasuti u tisuće komadića.
Neobične prilike kroče prema meni, vidim to je Tuga što ususret mi ide.
Na svom crnom vrancu, hitro, kroz noći, bližim se Samoći.
Te dvije su mi aveti odjednom tako bliske,
i odjednom nikog nema da otvori mi oči,
odjednom stupam s njima u tom čudnom svijetu, a one, dok klize pored mene,
crveno mi crnu haljinu pletu.
I nađem se tako, odjednom, u tom čudnom svijetu,
Vrisak moj bez glasa, vidim nema spasa, vidim gotovo je.
Srce moje sve sporije već kuca, u nekom grču trza se.
U svijetu, gdje i najmanji bi dodir propast moju značio, Samoća me i Tuga primiše pod ruku.
30.05.2006. u 22:16
° 3 thoughts of the world ° Print ° # °
Za Darka
Pođi, prijatelju, u te divne visine!
Ondje, gdje ne postoje tuga, bol i tama,
Ondje, gdje duša nije sama,
Ondje, gdje ljubav je i sreća.
Pođi u tu vječnu svjetlost i nađi svoj mir.
Ovo je oproštaj na moj način. Nećemo te nikada zaboraviti.
30.05.2006. u 22:13
° 0 thoughts of the world ° Print ° # °
Stvar izbora
Zašto ljude ne mogu usrećiti kompromisi u ljubavi? Ne mislim na kompromise tipa «smiješ ostavljat otvorenu zubnu pastu, ako ja ne moram spuštat dasku», već na kompromisne veze u cijelosti. Znači, «biti ću s njim iako ga više volim kao prijatelja» ili «biti ću s njom iako mi nije lijepa»....
A možda je ipak bolje da čekam da «klikne»?
VRISAK / TU
Osjećam vrisak u dubini sebe,
Izgubljene od sviju,
Izgubljene od sebe same.
Izgubljene od Boga?
I stoji taj krik u dubini mene,
Raste i prerasta me, veći je od mene
I tu je – a nije tu.
Osjećam vrisak u dubini sebe,
Izgubljene od sviju, znam,
Vi ga ne čujete, ali on je tu.
Tu, u dubini mene.
GLADNI SEBE
Imati tebe teška je stvar,
Imati sebe teže je još.
Da budeš moj – nemoguće je,
A biti tvoja ne znam.
Izgubila sam...
Izgubila sam i tebe i sebe i nas
I prije nego sam te imala,
I prije nego sam se pronašla,
I prije nego smo...bili.
Zar kročit ćemo zauvijek ovim ružnim svijetom
Gladni sebe i nesposobni voljeti?
Hodati svijetom kao sjenke crne
Nije nam želja, ali ako nam je sudbina...?
(Ako sam te imala, ja sam te izgubila
Pa zar ću zato uplakana putovati?
Neću...nasmješit ću se i – ponekad te
Nježno uhvatiti za ruku!)
28.05.2006. u 13:35
° 5 thoughts of the world ° Print ° # °
Kaos
Ali zaista, zar nije strašan ovaj svijet u kome živimo?!
Ti, ja, oni, svi u istoj prokletoj kaljuži grcamo – i svi se na zajednički smrtni hropac spremamo!
I svi za istim vapimo, jedni drugima isto spočitavamo, jedni od drugih pomoć molimo, ali nitko nikome – ruku ne pruža.
Zajedništvo, da, o tome jedni drugima: prodikujemo. A potom jedni drugima leđa okrećemo, ili jedni u druge prstom upiremo (već ovisno o tome što će u tom trenutku onog drugog više povrijediti).
Bol i patnju dijelimo, istoga su kova i tvoja i moja. Ali milost, srce, ljubav, toga mi odavno nijesmo podijelili! Svaki svoju «sreću» grabi i na hrpu je zgrće, a ne vidimo, budale, da sam čovjek nije sretan čovjek! I stalno, iznova i iznova jedni druge negdje putem ostavljamo, jedni od drugih odlazimo i ne osvrćemo se. Ali zaista, što je to u nama da se čak ni ne osvrćemo?! Čini se, da je u ovom svijetu sve ljudsko, istinski ljudsko, obamrlo, što li?
Pa zaista, ja ne mogu shvatiti što je to ovaj svijet obuzelo? Kakvo nas je to prokletstvo snašlo da mu tako lako podliježemo? Mi ne samo da smo jedni drugima stranci i neprijatelji, mi samih sebe ne poznajemo i sa samima sobom vječne borbe vodimo.
Nama ni ne treba nova Potopa. Već sada smo do grla u svojim suzama. Svijet, čija se stvorenja noću u trzaju bude, pa sama sebe pitaju: «Gdje mi je duša?!», možda i nije za drugo nego da sam sebe uništi.
Ipak, ako nada još postoji? Pogledajte, osluhnite pažljivije, možda duša i savjest jošte dišu? Pa se s njima izmirite i, ovaj puta, bez razmišljanja, bez traženja koristi, pružite ruku!
Ako toga ne učinimo, crni usud nam se sprema!
26.05.2006. u 19:48
° 3 thoughts of the world ° Print ° # °
ljudsko prokletstvo
A nismo li nesretni jer smo bačeni u tamu
I jer su crne sile obuzele svijet?
Kad strašna je oluja, što može jadan cvijet?
A nismo li sami jer nama kola krv
I jer ne biramo mi već naše jadno srce,
Taj bijedni mali crv?
A nismo li gladni jer smo kao takvi stvoreni,
Možda nedovršeni, ali zato pokoreni?
(Ako smo krivi, naša kazna već nas je snašla:
mi bojimo se mraka, a živimo u tami.)
26.05.2006. u 19:47
° 2 thoughts of the world ° Print ° # °
LJUBAV?
Više te volim kad skinemo maske,
Više te volim kada smo sami.
Više te volim kad šapućeš meni
I kad idemo, tako, tužni u tami.
Više te volim kad pjevaš mi pjesme,
Više te volim kad zagrliš me,
Više te volim kad ljubiš mi obraz
I kada za ruku nježno, nježno držiš me.
Više te volim kad prodorno gledaš me,
A najviše bih te voljela kad bi ti volio mene.
26.05.2006. u 19:46
° 2 thoughts of the world ° Print ° # °
MOJE SRCE
Bijaše to jednog divnog, suncem okupanog jutra. Odlučih, iz puke znatiželje, poslati svoje Srce u šetnju. Krene Srce, nešto nevoljko, oprezno, osvrće se pa me s nevjericom pogledava. No, što dalje od mene kroči, to se manje za mnom ogledava, a sve se više veseli i radost prirode oko sebe upija.
Odjednom odnekud laganim koracima dolepršaju i oko Srca se sjate vile čudesne, čarobne, a sve od iste majke što se Ljubav zove rođene. Rukuje se srce moje s vilom Prijateljstva, grli sa vilom Sreće, a s vilom Strasti se čak i poljubi, preda mnom, bez srama. Meni sve milina dok gledam Srce svoje tako razdragano, upravo zaigrano. Pa sve mislim – dobro sam učinila.
Ali tek što sam pogled skrenula, trenutak nepažnje samo, kad sunce zastru oblaci, tako crni da me neka čudna jeza prošla. Uto naiđu divovi ljuti, strašna braća Srdžba, Ljubomora i Zavist, a svi od istog oca što se Mržnja zove. I tada jedan od njih vile čudesne jednom rukom pokupi i u sjenu ih baci, drugi bijesno moje Srce zgrabi pa ga stišće, gnječi, grebe, grize, a ono cvili, moli, jauče. A treći, treći ljuto na brata vlastitoga zareži i istrgne mu Srce iz ruke.
Ja se ponadam – zaštitnički čin – vidim na vlastite oči kako ga polako, pažljivo čak, na crno tle spušta. Al' kad ono – obmana!
Podigne treći brat nogu i udari Srce, zgazi ga tako strašno i silovito da je jadno bez daha ostalo – ni cviljeti više ne može. Stoje braća još neko vrijeme i gledaju pa, zadovoljni svojim činom pođu, još onako usput pljunu na Srce i – cere se.
Naglo pade noć i crna tama obavije svijet oko mene. Zovem Srce k sebi, želim mu nešto reći, utješiti ga. Ali ono ne čuje, nego, još u šoku, izbezumljeno, odgmiže u mrak. I uzalud tražim, ne vidim gdje je. Kažu mi neki da su Srce moje sreli, sjedi u kutu i grči se, plače, jeca, rida od boli. A ja ni jedne suze nisam prolila. A kako i bih, kad srca nemam, kad sam Srce svoje u taj divlji svijet poslala.
26.05.2006. u 19:44
° 2 thoughts of the world ° Print ° # °
